• Vijesti
  • Objavljeno
  • Pročitano 212 puta

Stilovi roditeljskog odgoja i njihova povezanost s rizičnim faktorima djece i mladih

Obiteljski odgoj je temelj razvoja djetetove ličnosti. Da bismo što bolje shvatili utjecaj koji roditelji imaju na razvoj djece, potrebno je razlikovati roditeljske stilove odgoja. Roditeljski stil možemo definirati kao ukupnost roditeljskih stavova prema djetetu te emocionalnu klimu oko koje se odvijaju različiti roditeljski postupci (Čudina-Obradović i Obradović, 2003).

               Stilovi roditeljstva se razlikuju s obzirom na dvije dimenzije. Prva dimenzija je roditeljska toplina koja podrazumijeva količinu podrške, ljubavi i topline koju obitelj pruža djetetu. Dok roditeljski nadzor kao druga dimenzija, predstavlja u kolikoj mjeri roditelji nadziru dijete i događaje koji su dio njegova života. Iz te dvije dimenzije roditeljstva izvodi se klasifikacija četiri roditeljska stila odgoja koji su prikazani u Tablici 1. (Berk, 2015), a detaljnije o svakom od njih u nastavku teksta.

Tablica 1. Stilovi roditeljskog odgoja

dimenzija

toplina, prihvaćanje, razumijevanje

hladni odnosi, neprihvaćanje

nadzor, kontrola

Autoritativni

Autoritarni

nekontroliranje

Permisivni

Zanemarujući

 

Autoritativni roditeljski stil

               Autoritativni (demokratski, dosljedan) roditeljski odgojni stil je kombinacija emocionalne topline i čvrste kontrole. Roditelji postavljaju velike zahtjeve prema djetetu, sukladno njegovoj dobi, određuju granice i postavljaju nadzor, ali istovremeno pružaju djetetu puno topline i potpore (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).

               Temeljni odgojni ciljevi ovakvog odgojnog stila su razvijanje djetetove znatiželje,  kreativnosti, sreće, motivacije i samostalnosti, a uvijek ovise o dobi djeteta. Istraživanja su pokazala da djeca autoritativnih roditelja imaju razvijene socijalne vještine, posjeduju pozitivnu sliku o sebi, reguliraju svoje emocije, imaju pozitivne oblike ponašanja (Klarin, 2006) te da lakše razvijaju prijateljstva, odgovornost i povjerenje (Brajša-Žganec, 2003). Djeca koja žive u takvom okruženju su spontana i slobodno izražavaju mišljenje i emocije (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).

               Roditelji ovakvog stila uspostavljaju ugodne, emocionalno ispunjavajuće odnose s djetetom, koji čine dijete blisko povezanim s roditeljem. Takvi roditelji uključuju svoju djecu u donošenje obiteljskih odluka te im postupno daju odgovarajuću autonomiju dopuštajući im da sama donose odluke u onim područjima u kojima su za to spremni. Autoritativan roditelj vodi diskusije i raspravlja sa svojim djetetom. Ukoliko se dogodi da se dijete i roditelj u nečemu ne slažu, roditelj donosi odluku zajedno s djetetom kad god je to moguće (Berk, 2015).

               Ovaj roditeljski stil predstavlja odgovorno ponašanje roditelja te pogoduje razvoju i prihvaćanju djeteta što ovaj odgojni stil čini najpoželjnijim.

Autoritarni roditeljski stil

               Autoritarni (autokratski, kruti, strogi) odgojni stil podrazumijeva odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja i zahtjeve prema djetetu, provodeći strogi nadzor, pri čemu ne pružaju dovoljno ljubavi, topline i podrške (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Autoritarni roditelji su emocionalno hladni i odbacujući, često omalovažavaju svoju djecu rugajući im se i kritizirajući ih. Glavni odgojni ciljevi autoritarnog odgoja su postizanje djetetove samokontrole i poslušnosti, pri čemu roditelj postavlja zahtjeve i određuje pravila, ali ih ne objašnjava djetetu. Roditelji usmjereni na postavljanje granica i pravila skloni su kažnjavanju (često i tjelesnom ako im se dijete suprotstavi), vikanju i prijetnjama (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).

               Autoritarni roditelji se ne koriste razgovorom, niti obiteljskim pravilima, jer vjeruju da dijete mora prihvatiti pravila koja im oni postave bez suprotstavljanja. Takvi postupci roditelja nepovoljno utječu na dijete te djeca postaju nesretna, anksiozna, niskog samopoštovanja i samopouzdanja,  često mijenjaju svoja raspoloženja, vrlo su zatvorena, razdražljiva i bojažljiva te nisu spontana (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Također, postupci i ponašanje autoritarnih roditelja utječu na razvoj agresivnosti i probleme u ponašanju kod djece. Kod ove djece često dolazi do bunta i neposlušnosti, a kako bi dobila što žele, često se koriste silom, poput svojih roditelja (Berk, 2015).

               Dijete odgojeno autoritarnim stilom odrasti će u nesamostalnu, nezadovoljnu i osobu ovisnu o drugima.

Permisivni roditeljski stil

               Permisivan roditeljski stil (popustljivi)  je nerestriktivan, gdje roditelji iskazuju ljubav,  toplinu i podršku, prihvaćaju djecu kakva jesu i ne postavljaju nikakve granice (Brajša-Žganec, 2003). Ne postavljaju ni velike zahtjeve prema djetetu i provode slabu kontrolu (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).

               Dijete rođenjem postaje središte obitelji kojemu svi udovoljavaju te se podređuju njegovim zahtjevima i željama. Ovi roditelji misle da će na taj način najbolje pokazati svoju ljubav prema djetetu, a istovremeno ne postavljaju jasno određena pravila ponašanja. Djeci daju preveliku slobodu da donose odluke sami za sebe u dobi u kojoj to još nisu spremna. Npr. djeca ovakvih roditelja sama odlučuju kada će navečer ići spavati, nemaju određeno vrijeme gledanja televizije, nemaju zadane kućanske zadatke, niti ne moraju naučiti pravila lijepog ponašanja. Prevelika sloboda nije primjerena za malo dijete jer kod njega uzrokuje nesigurnost i nesnalaženje u granicama (Berk, 2015).

               Stvaranjem takvog okruženja, gdje je dijete središte obitelji, podupire se djetetova sebičnost, i  bezobzirnost te se onemogućuje normalan razvoj ljudskih svojstava kod djeteta. Ovakav odgoj onemogućuje djetetu stjecanje normi i pravila ponašanja, pa se djeca slabije snalaze u situacijama u kojima se susreću s autoritetima, često su nezrela i impulzivna, nerijetko i agresivna. Moguće je da takvo dijete vršnjaci izbjegavaju i ne žele se s njim igrati zbog njegove sebičnosti i umišljenosti. Djeca koja su odgojena ovim roditeljskim stilom imaju predispozicije da budu problematična u školi i sklona rizičnom ponašanju (Darling, Steinberg, 1999).

               Najveća negativna strana ovakvog roditeljskog stila je nepostojanje prilika i poticaja od obitelji da dijete izgradi svoju ličnost koja bi bila samostalna i individualna. 

Zanemarujući roditeljski stil

               Zanemarujući (ravnodušni, indiferentni) roditelji djeci postavljaju male zahtjeve, nemaju nadzora, ali ni roditeljske topline i potpore. U ovakvom odgojnom tipu roditelji su emocionalno hladni, nisu zainteresirani za djetetove aktivnosti te su najviše zaokupljeni sami sobom i rijetko iskazuju roditeljsku ljubav (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Vrlo često su ti roditelji emocionalno distancirani, depresivni, obuzeti stresom života te imaju vrlo malo energije za svoje dijete.  Ne pokazuju interes za dijete, njegove želje, potrebe, uspjehe i neuspjehe pa samim time dijete ne dobiva potrebnu toplinu i kontrolu (Berk, 2015). Roditelji često mogu pribjeći ovakvom roditeljskom stilu odgoja ukoliko su umorni, frustrirani ili jednostavno „dižu ruke“ od roditeljskog autoriteta (Kopko, 2007).

               Zanemarujući roditeljski stil dovodi do nepoželjnih ishoda kod djece jer dijete ne razvija svoje kompetencije i ne potiče se njegov zdravi socijalni razvoj. Na takav roditeljski odnos dijete reagira neprijateljski i s otporom pa je neuspješno u školi i nije u mogućnosti steći socijalne vještine (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). U takvom obiteljskom okruženju najčešće odrastaju djeca koja kasnije pokazuju različite oblike neprihvatljivog, neprilagođenog i delinkventnog ponašanja. Djeca mogu biti neposlušna i niskog samopoštovanja, često se osjećaju nesigurnim, promjenjivog raspoloženja te imaju slabu samokontrolu (Kopko, 2007).

               Zanemarujući roditeljski stil najčešće se povezuje s najnepoželjnijim razvojnim ishodima kod djece jer ne potiče zdravi socijalni razvoj djeteta.

Povezanost stila roditeljskog odgoja i rizičnih ponašanja mladih

               Rizična ponašanja djece i mladih poput konzumiranja alkoholnih pića i duhana te eksperimentiranja s drogama u porastu su iz godine u godinu. Istraživanjima se pokazalo da je jedan od rizičnih faktora za to i obitelj. U istraživanju rađenom na hrvatskom uzorku srednjoškolaca kao rizični obiteljski faktori dobiveni su: braća i sestre koji su ovisnici, postojanje lošeg odnosa s roditeljima i neprikladni roditeljski stil (Raboteg- Šarić, Sakoman i Brajša-Žganec, 2002) . Adolescenti koji često konzumiraju drogu i alkohol izvješćuju o malo roditeljske ljubavi, neprijateljskom obiteljskom okruženju, govore o majčinom nerazumijevanju te nezainteresiranosti roditelja za njihov život općenito. Ovi adolescenti opisuju svoje roditelje kao sebične, nametljive, posesivne, a odgojni stil njihovih roditelja opisuju kao permisivni (Raboteg-Šarić i sur., 2002).

                Za razliku od permisivnog, autoritativni stil pozitivno je povezan sa školskim uspjehom, a negativno s konzumiranjem alkohola i droge što znači da djeca koja od strane roditelja imaju podršku, ljubav, toplinu, ali i nadzor, će imati bolji školski uspjeh i rjeđe će konzumirati alkohol i drogu. Roditeljska podrška i dopuštanje određene autonomije u odlučivanju, koji su karakteristični za autoritativni stil, povezani su i s većim sudjelovanjem u sportskim aktivnostima, češćim čitanjem i kulturnim aktivnostima što su zaštiti faktori u odrastanju (Raboteg-Šarić i sur., 2002).

               Za kraj, važno je ponoviti činjenicu da se dobro roditeljstvo izjednačava s autoritativnim odgojnim stilom, tj. odgojem koji pruža veliku roditeljsku potporu, ali i nadzor, a roditeljski nadzor jedan od važnijih aspekata odgoja u sprječavanju djece od problematičnog ponašanja.

Ana Harabajsa, mag.psych.

 

Literatura

Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Brajša-Žganec, A., Raboteg-Šarić, Z., Franc, R. (2000). Dimenzije samopoimanja djece u odnosu na opaženu socijalnu podršku iz različitih izvora. Društvena istraživanja,  6 (50), 897-912.

Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2002). Raspored rada bračnog partnera i doživljaj bračne kvalitete drugog partnera: Provjera efekta prijenosa. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 38 (1), 25-39.

Čudina-Obradović M, Obradović J (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Darling, N., Steinberg, L. (1993). Parenting style as context: anintegrative model. Psychological Bulletin, 113 (3), 487 – 496.

Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kopko, K. (2007). Parenting styles and adolescents. Cornell University Cooperative Extension.

Raboteg-Šarić, Z., Sakoman, S., Brajša-Žganec, A. (2002). Stilovi roditeljskog odgoja, slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 11 (2-3), 239-263.

Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 23 Travanj 2020 12:37
(0 glasova)
Korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića u skladu s ovom Obavijesti o kolačićima. Ako ne pristajete na upotrebu ovih kolačića, molimo onemogućite ih.