• Vijesti
  • Objavljeno
  • Pročitano 202 puta

Traumatski događaji u djetinjstvu i adolescenciji

Traumatsko iskustvo javlja se kad neki događaj ili serija događaja ometa uobičajen osjećaj kontrole koji pojedinac ima nad svojim životom, njegov osjećaj povezanosti s drugima i značenja koja pridaje svijetu oko sebe (Herman, 1997 prema Profaca, 2006). Ovakav događaj ima kratko trajanje i snažan intenzitet, a doživljava se opasnim i ugrožavajućim.

Djeca i adolescenti čine rizičnu skupinu kad je u pitanju nošenje s traumatskim događajima. Traumatsko iskustvo može negativno utjecati na sva područja njihova života: osjećaje, mišljenje, pamćenje, ponašanje, tjelesno zdravlje i socijalne odnose, a sve ovo je za djecu posebice osjetljivo jer su njihovi mehanizmi suočavanja sa stresom još u razvoju (Arambašić, 2000).

              Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku duševnih poremećaja (DSM – V) traumatski događaji uključuju izravnu i neizravnu izloženost stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ozljeđivanju ili seksualnom nasilju. Ovakvi događaji mogu biti jednokratni ili ponavljajući. Kod ponavljajućih najčešće govorimo o složenoj ili kompleksnoj traumi koja je povezana s prolongiranim, ponavljajućim traumatskim iskustvima kao što je npr. tjelesno i seksualno nasilje, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje najčešće od strane žrtvi poznate osobe (Sanderson, 2013 prema Profaca, 2016).

               Reakcije na traumatske događaje smatraju se razumljivim ili normalnim reakcijama na nenormalne okolnosti koje se mogu javiti odmah nakon traumatskog događaja, ali i tjednima kasnije (Arambašić, 2000). Vrsta reakcije ovisi od uzrasta, prirode traume i njenog značaja za dijete.

              Djeca koja su doživjela ili doživljavaju traumatsko iskustvo često o tome ne govore iz više razloga, a neki od njih su: osjećaj stigmatizacije, srama ili krivnje za događaje, strah od počinitelja ili strah da će počinitelj biti u nevolji. Neka djeca možda ni ne shvaćaju da je ono što im se dogodilo bilo pogrešno. Na primjer, dijete može misliti da je primanje teškog fizičkog premlaćivanja od roditelja zbog lošeg ponašanja prikladno, iako su bili preplašeni tijekom iskustva (Saunders i Adams, 2014).

Najčešći traumatski događaji u periodu djetinjstva i adolescencije:

  • Visokokonfliktni razvodi brakova

               Visokokonfliktni razvodi su najčešće dugotrajni sporovi i za neke bivše parove ovi sporovi  mogu trajati i tijekom više godina odrastanja njihove djece. Često partneri nisu u stanju ostaviti partnerske probleme sa strane i raditi na tome da budu dobri roditelji, nego  zanemare dijete i njegove potrebe (Roje, 2019).

  • Fizičko zlostavljanje

               Fizičko zlostavljanje uključuje aktivnosti prema osobi mlađoj od 18 godina, a koje rezultiraju  rizikom za ozbiljno povrjeđivanje, smrt ili teške fizičke posljedice izazvane od osoba koje su  odgovorne za zaštitu djeteta mlađeg od 18 godina. Sudionici nisu samo one osobe koje ove aktivnosti provode nego i one osobe koje su znale za zlostavljanje djeteta ali ga nisu spriječile ili prijavile (Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja, 2003).

               Kada se roditelje pita zašto fizički zlostavljaju djecu, mnogi od njih odgovore da ih na taj  način žele naučiti što je dobro, a što loše, smatraju to odgojnom metodom te vjeruju da će na  taj način pripremiti dijete na život. Zapravo, činjenica je da roditelji tuku djecu onda kada su i sami ljuti, te se na taj način pokušavaju osloboditi vlastite ljutnje. Međutim, roditelji na taj način šalju djeci poruku da je to prihvatljiv način ponašanja, tj. izražavanja ljutnje (Buljan- Flander i Kocijan- Hercigonja, 2003). Najučestaliji oblici fizičkog zlostavljanja djece su: šamaranje, udaranje rukom po stražnjici i čupanje za kosu.

  • Psihičko zlostavljanje

              Psihičko zlostavljanje odnosi se na destruktivno ponašanje odraslih prema djetetu, što uključuje prisutnost neprijateljskog ponašanja i odsutnost pozitivnih pristupa (Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja, 2003). Između ostalog, uključuje ponašanja kao što su ograničavanje kretanja, omalovažavanje, okrivljavanje, prijetnje, zastrašivanja, diskriminacija, ponižavanje ili ismijavanje. Ova vrsta zlostavljanja često se smatra manje ozbiljnom od drugih oblika  zlostavljanja jer nema fizičkih posljedica. Ipak, činjenica je da s vremenom psihičko zlostavljanje može imati ozbiljne dugoročne posljedice na djetetovo socijalno, emocionalno i fizičko zdravlje i razvoj (Gavin, 2011).

  • Seksualno zlostavljanje

               Dva su rizična faktora za seksualno zlostavljanje. Prvi je spol, pri čemu su djevojčice žrtve češće od dječaka, kako od strane članova obitelji, tako i izvan nje. Drugi rizični faktor je dob –   djeca su izložena najvećem riziku da budu žrtve seksualnog zlostavljanja kada su u dobi od osam do dvanaest godina (Finkelhor, Ormrod, Turner i Hamby, 2005).

  • Smrt bliske osobe

               Istraživanja su pokazala da su traumatski događaji, kao što je smrt roditelja, posebno teški i ometajući kada se pojave rano u životu osobe. Djeca su naročito osjetljiva na smrt roditelja u  predškolskom životnom razdoblju. Roditeljska smrt može dovesti do emocionalnih problema i problema u ponašanju, anksioznosti zbog separacije i psihijatrijskih poremećaja (Bowlby, 1970 prema Rostila, 2015). Nakon što djeca izgube brata ili sestru reakcije su slične reakcijama koje djeca pokazuju nakon smrti roditelja, ali imaju manji intenzitet i trajanje.

  • Medicinska trauma

               Djeca su zbog kognitivnih i emocionalnih ograničenja i ovisnosti o drugima posebno osjetljivi na prilagođavanje u situacijama bolesti i hospitalizacije (Sartain, Clarke i Heyman, 2000). Bolest i hospitalizacija su traumatični, izazivaju anksioznost i mogu dovesti do prolaznih ili dugoročnih poremećaja u ponašanju i mentalnom zdravlju ili psihološkom funkcioniranju djece.

  • Vršnjačko nasilje

               Vršnjačkim nasiljem smatramo ono ponašanje koje ima namjeru povrijediti drugu osobu tako što će joj se upućivati ružne riječi, zvati je pogrdnim imenima, ogovarati je, prijetiti joj ili je  sabotirati. Također, može uključivati i tišinu kada se osoba pojavi, neverbalne pokrete (pokazivanje rukama ili prstima na osobu, imitiranje njenog hodanja), ponižavanje, slanje tekstualnih poruka, izoliranje, ignoriranje, manipuliranje, prevare, seksualno nasilje i sl. (Hinduja i Patchin, 2009). Može se odvijati bilo gdje, kod kuće, na ulici, u školi ili na internetu.

  • Prirodne i ljudske katastrofe

               U ovu skupinu ubrajamo poplave, požare, potrese i ostale prirodne katastrofe, ali i ljudske katastrofe poput terorizma i ratova koje utječu na cjelokupno stanovništvo kojeg zahvate, pa  tako i na djecu.

Važno je spomenuti djeci mogu biti traumatska i neka iskustvima koja odrasli možda ne smatraju traumatskim poput napada neke životinje (npr.psa), tjelesne ozljeda (npr. pad s bicikla), gubljenje u shopping centru i sl. Najvažnije je razumjeti da je događaj traumatičan ako se doživi sa snažnim osjećajem bespomoćnosti i ako dijete doživi preplavljivanje osjećajima, panikom i smrtnim strahom. Kroz mnoga traumatska iskustva djeca i mladi prođu bez većih problema, uz podršku obitelji. Za pojedinu djecu i mlade, osobito iz obitelji koje se teže prilagođavaju u stresnim situacijama, spontani oporavak ponekad je teško izvediv pa je za njih bitna podrška stručne osobe.

Ana Harabajsa, mag.psih.,
Stručna suradnica u Humanitarna organizacija „Zajednica Susret“

 

Literatura:

Arambašić, L. (2000). Stresni i traumatski događaji i njihove posljedice. U: Arambašić, L. (ur.), Psihološke krizne intervencije. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 11-31.
Buljan-Flander, G. i Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M.
Finkelhor, D., Turner, H. A., Shattuck, A. i Hamby. L. S. (2015). Prevalence of Childhood Exposure to Violence, Crime, and Abuse-Results From the National Survey of Children’s Exposure to Violence. JAMA Pediatr. 2015, 169 (8), 746-754.
Gavin, H. (2011). Sticks and Stones May Break My Bones: The Effects of Emotional Abuse. Journal of Aggression, Maltreatment & Trauma, 20(5), 503– 529.
Profaca, B. (2006). Traumatizacija djece i mladih. Ljetopis socijalnog rada, 23 (3), 345-361.
Roje, M. (2019). Konfliktni razvod i otuđenje od roditelja: Dijete u središtu (sukoba). https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/konfliktni-razvod-i-otudenje-od-roditelja-dijete-u-sredistu-sukoba/ preuzeto 8.4.2020.
Rostila, M. (2015). Commentary: Childhood parental loss and adulthood health: Discussing the role of parental cause of death, child’s age at death and historical context. Social Science & Medicine, 131, 190–192.
Sartain, S. A., Clarke, C. L. i Heyman, R. (2000). Hearing the voices of children with chronic illness. J Adv Nurs, 32, 913-921.
Saunders, B. E. i Adams, Z. W. (2014). Epidemiology of Traumatic Experiences in Childhood. Child and Adolescent Psychiatric Clinics of North America, 23(2), 167-184.

Poslijednja izmjena dana Ponedjeljak, 20 Travanj 2020 13:30
(1 Glasaj)
Korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića u skladu s ovom Obavijesti o kolačićima. Ako ne pristajete na upotrebu ovih kolačića, molimo onemogućite ih.