Ovih dana svi zajedno smo svjedoci globalne epidemije koronavirusa. Naša svakodnevica se promijenila. Konstantno se susrećemo s terminima poput: izolacija, samoizolacija, karantena, i sl. što nikako nisu pojmovi koji su inače dio svakodnevice čovjeka, a posebice ne djece i mladih. Kao posljedicu straha i stresa zbog neizvjesnosti oko razvitka pandemije možemo očekivati neke psihičke posljedice, kako kod odraslih tako i kod djece i mladih. U situacijama kad dijete procijeni opasnost te vlastitu bespomoćnost da išta napravi po tom pitanju očekivano je da će pokazati neke od simptoma akutne stresne reakcije, posttraumatskog stresnog poremećaja ili psihičke traume. Ono što je važno naglasiti – neće se kod svih razviti pravi psihički poremećaj.

Razni stručnjaci koji se bave ponašanjem djece i mladih nailaze na nedoumice kada pokušavaju definirati jedan kompleksan pojam kao što su rizična ponašanja. U stručnim se krugovima, ali i u svakodnevnom životu osim termina rizična ponašanja koriste još neki, kao što su: poremećaji u ponašanju, socijalna neprilagođenost, devijantno ponašanje, asocijalno i antisocijalno ponašanje, odgojna zapuštenost, prijestupničko ponašanje i sl. Često se za opisivanje djece i mladih s problemima u ponašanju koristi i naziv „djeca i mladi u riziku“. Termin „u riziku“ prvi puta je istaknula Nacionalna komisija za izvrsnost u obrazovanju 1983. godine u izvješću Nacija u riziku i od tada se isti upotrebljava među stručnjacima (Bašić, 2009. prema Jukić, 2015.).

Posljednjih nekoliko desetljeća industrija videoigara ubrzano se razvija i raste. Prema podacima Ekonomskog instituta u Zagrebu, hrvatska industrija videoigara raste 50% godišnje, a IT industrija, kojoj pripada i industrija videoigara, je samo u 2017. godini zabilježila ukupni prihod od 153 milijuna kuna (Hrvatska gospodarska komora, 2018). Danas se može reći da je igranje video igara uobičajena aktivnost među djecom i adolescentima. Žufika (2016, prema Valleure i Matysiak, 2008) upozorava na opasnost igranja ako ona zauzme i ispuni značajan dio djetetova života.

Liječenje i tretman ovisnosti dugotrajan je i težak proces. Kada osoba odluči potražiti profesionalnu pomoć kako bi se riješila problema ovisnosti, nude joj se različiti oblici pomoći - od savjetovanja kao prvog koraka, hospitalizacije na bolničkim odjelima namijenjenim osobama s problemom ovisnosti, dnevnih bolnica i terapijskih centara. Shodno tome, korisnicima se nude različite metode rada kao što je individualni rad, grupni rad, radionice učenja vještina, radna terapija, terapija kroz umjetničko izražavanje. Navedene metode se često kombiniraju kako bi se korisniku omogućilo više mjesta za izražavanje, a samim time i olakšao proces liječenja i tretmana.