MEHANIZMI I SPEKTAR TERAPIJSKOG UČINKA HORTIKULTURE

Formaliziranje terapijskog učinka vrtova i vrtlarenja izostaje do 18. stoljeća kada se pojavljuju prvi bolnički vrtovi u sklopu psihijatrijskih bolnica (Dujmović, 2016). Godine 1817. otvorena je prva privatna psihijatrijska ustanova, Friends Hospital u Philadelphiji, te je tada ciljano uređen prvi bolnički terapijski vrt u kojem su pacijenti vrtlarili po principima terapijskog rada (Simson, 1998, prema Dujmović, 2016).

Nadalje, 1939. godine Savez okupacijskih terapeuta Engleske službeno je priznao hortikulturu kao „specifični tretman za somatske i psihičke poremećaje“. Godine 1959. godine New York University Medical Center pokreće program hortikulturne terapije u Institutu za medicinsku rehabilitaciju; hortikulturni terapeut je dio tima zajedno s psihologom i liječnikom (Simson, 1998, prema Dujmović, 2016).

MEHANIZMI I SPEKTAR TERAPIJSKOG UČINKA HORTIKULTURE (prema Dujmović, 2016)

Dujmović (2016) navodi kako terapijski učinak „dobrog života“ u vrtu nadilazi koncept zdravlja kao pojedinačnog označitelja „dobrog života“, čak i u dobro poznatoj najsveobuhvatnijoj definiciji zdravlja kao biopsihosocijalnog blagostanja te ga dijeli na sljedećih pet kategorija:

1. Poboljšanje tjelesnog zdravlja

Priroda djeluje na ljudsko zdravlje neposredno – promatranjem prirode nakon nekoliko minuta dolazi do pozitivnih fizioloških promjena kao što su snižavanje krvnog tlaka, snižavanje frekvencija otkucaja srca i sl. (Ulrich i sur., 1991 i Wichrowsk, 2005, prema Dujmović, 2016). Mitchell i Popham (2008, prema Dujmović, 2016) navode kako stanovnici gradova koji stanuju bliže zelenim površinama u prosjeku žive dulje od stanovnika čiji su stanovi udaljeniji od zelenih površina (neovisno o socioekonomskom statusu). Aktivan boravak u vrtu podrazumijeva prakticiranje fizičkih aktivnosti kao što je šetnja, ali i svojevrsna tjelovježba na svježem zraku. Uz navedeno, vrtovi, u usporedbi s parkovima, daju dodatnu motivaciju i aktivnost jer se proizvodi vlastita hrana.

2. Poboljšanje psihičkog zdravlja

Uređivanje jedne gredice vrta može pružiti dobrodošli osjećaj kontrole nad vlastitim mentalnim prostorima. Vrtlarenje je aktivnost koja unosi značajnu razinu strukture i regularnosti u život vrtlara. Postojanje strukture u (svakodnevnom) životu – u smislu regularnosti rada, odmora, objeda, intimnosti, samoće ili psihoterapijskih susreta, terapijski rezonira s temeljnom ljudskom psihičkom potrebom: potrebom za sigurnošću. Goethe (1971, prema Dujmović, 2016) odnos između vrtlara i vrta naziva odnosom dobrovoljne ovisnosti što je, smatra, najbolji položaj u kojem se čovjek može zateći.
Znanstvena istraživanja provedena na različitim skupinama ispitanika potvrdila su dobrobiti terapijske hortikulture i terapijskih vrtova na psihičko zdravlje ( poboljšanje dobrog osjećaja – eng. well-being (Kaplan, 2001; Hartig, 2003, prema Dujmović, 2016); poboljšanje kvalitete života (Willets i Sperling, 1983, prema Dujmović, 2016); poboljšanje raspoloženja (Whitehous i sur., 2001, prema Dujmović, 2016); ublažavanje depresije (Relf, 1978, prema Dujmović, 2016); smanjenje osjećaja stresa (Urlich i sur., 1991; Rodiek, 2002, prema Dujmović, 2016); jačanje osjećaja samokontrole (Relf i sur., 1992, prema Dujmović, 2016).

3. Poboljšanje društvenog zdravlja

Vrtlarenje pruža priliku za jačanje društvenih potencijala kako za pojedinca tako i za zajednicu. Dujmović (2016) naglašava važnost ovog oblika rada osobito s onom skupinom korisnika koja se nalazi u povećanom riziku od socijalne isključenosti. Vrtlarenje potiče međuljudski kontakt, a znanstvena istraživanja navode dobrobiti terapijske hortikulture: poboljšanje društvene interakcije (Perrins-Margalis i sur., 2000, prema Dujmović, 2016); poboljšanje integracije u društvo (Kweon i sur., 1998, prema Dujmović, 2016); poboljšanje grupne kohezije (Bunn, 1986, prema Dujmović, 2016); razvijanje zdravih obrazaca društvenog funkcioniranja (Langer i Rodin, 1976, prema Dujmović, 2016).

4. Poboljšanje duhovnog zdravlja

Agamben (2010, prema Dujmović, 2016) duhovnost definira kao svijest o činjenici da individualno biće nije posve individualizirano, nego da sadrži i određenu dozu neutvrđene realnosti koju ne treba samo čuvati, nego i poštovati. Posljednjih desetljeća u fokusu medicinskog interesa je duhovna komponenta zdravlja, osobito psihičkog. Obrađivanje vrta može se promatrati i kao određena vrsta prakticiranja duhovnosti. Dokazano je da su različiti oblici prakticiranja duhovnosti povezani s nižom prevalencijom depresije (Smith i sur., 2003, prema Dujmović, 2016); anksioznosti (Schumake, 1992, prema Dujmović, 2016); suicida i ovisnosti o drogama (Koenig i sur., 2001, prema Dujmović, 2016).

5. Stjecanje znanja, vještina i vrlina

Vrtlarenjem se potiče, razvija i njeguje odgovornost, samopouzdanje, inicijativnost, timski rad, strpljivost, pamćenje, praćenje i koncentracija. Uz navedeno usvajaju se znanja o pojedinim biljkama, načinima obrade i njege biljaka, razvijaju se vještine rada s biljkama.

Iako u Hrvatskoj ne postoji mogućnost stjecanja zvanja hortikulturnog terapeuta, rad u vrtu može se prakticirati. Upravo kroz projekt „Upoznaj me, nauči me, zaposli me!“ te kroz izgradnju plastenika koji će korisnicima omogućavati da duži dio godine brinu i njeguju bilje, a sve kroz vodstvo iskusnih poljoprivrednika, nastoje se postići pozitivne promjene o kojima je bilo riječi ranije. Gledajući vrtlarenje kao terapijsko okupacijsku aktivnost, ona nudi pozitivne učinke na tjelesnom, psihičkom, društvenom i duhovnom polju.

IZVOR:
Dujmović J. (2016). Terapijski vrtovi i terapijska hortikultura kao intervencija u zdravstvu. Soijalna psihijarija. Vol. 44 (1). 14-21.